Plato Srđa i golf-izgradnja
Prijedlog (izgleda) za Muzej grada Dubrovnika - replika stare gradske Vijećnice

Nekako su mi ostale u sjećanju riječi premijera: "Izgradnja golf-terena na Srđu je od nacionalnog interesa za Hrvatsku", pa sam se sjetio riječi koje mi je 2002. u privatnom pismu uputio jedan bivši saborski zastupnik iz Zadra: "...Mi imamo državu koja je uspostavljena na bazi stranačkog ortakluka. Zato je moguće čuti i iz usta [valjda bivšeg] premijera iskaz: "u interesu naše stranke". Nevjerojatno. Pa kako to stranka može imati neki interes? Koji bi to stranački interes trebao biti a da je kompatibilan s onim interesom, recimo radnika u splitskom škveru? Ili, recimo omiljeni iskaz naših političara: "mi ćemo se truditi da dođemo na vlast". Kao da je vlast tovar na kojem i uz pomoću kojeg su konavoski težaci orali i radili svoja polja. Oni su tog svog tovara poštovali više nego li naši političari svog tovara vlasti. Dakle, svejedno radi li se o HDZ-u, SDP-u, ABC-u ili bilo kojoj drugoj stranci. Niti jedna nema namjeru promjeniti odnos države i nacije, države i društva ili države i građana...".

Razuman i pametan čovjek bi govoreći o platou Srđa tek na kraju spomenuo "male" golf terene, a prvo bi počeo nabrajati što će se sve drugo izgraditi u neposrednu korist samih građana Dubrovnika i RH, da se donekle ublaži ta vanjska milijarderska fasada. Pristup bi trebao biti pomalo poslovično dubrovački. Prijedlog bi ovako mogao glasiti: izgradit ćemo 4-5 sektora između kojih će biti 3 parka (kombinacije raslinja - stabala, niskog grmlja, trave i zemljom nasutog puta), te park-zabavište i vrtić(e) za djecu. Znači, treba povratiti u većom mjeri stabla i zelenilo, tako da to budu pluća te nove naseobine (više od 40% ukupne površine). Sjetite se kad gledate na TV da loptice od golfa na (finalnim) turnirima prolaze neposredno do ili mimo priličnog broja stabala. Morate zainteresirati građane, pa reći da će biti dovoljno stanova POS-a jer ljudi koji žele ostati u Dubrovniku moraju negdje živjeti, a gradnja na starim ognjištima i a vista "spomenicima kulture" (u većoj mjeri) je zabranjena. Naravno, morate im prodavati stanove po prihvatljivim cijenama jer ljudi nisu budale pa da ne vide koja je cijena zemljišta i kako se ono (u početku građevno ne) tretira. Tu su i ostali sadržaji u vidu raznih butiga i sl. Za bogataše tu su hoteli i(li) moteli (pogonjeni i sunčevim kolektorima) koji mogu biti točno propisane visine koja se uklapa u (tako prethodno stvoreni i ostavljeni) krajobraz zelenila, a ne obrnuto! Treba obratiti svakako i pozornost na "dubinu", ukopanost prostora da se zadovolji stati(sti)ka i sve one dozvole koje će se dobiti "ubrz(an)o". Nešto podalje (zbog buke) bile bi izgrađene malene ekološki prihvatljive vjetroelektrane, a u Rijeci dubrovačkoj bi se napokon u znatnijoj mjeri hidroenergetski iskoristila ponornica i sama rijeka, tako da i sam Dubrovnik ne bi bio elektroenergetski privjesak Hrvatske.

Položaj samih golf-terena mogao bi se riještiti tako da se maksimalno iskoristi onaj usjek između Srđa i Bosanke. Teren bi trebalo prvo razminirati, a ne nasuti bagerima! Ispod (na samom usjeku) napravile bi se zatvorene garaže ili jedna stvarno velika za sve stanovnike, a iznad bi se nalazila nepropusna ploča gdje bi se posadila travica. Znači, postojala bi maksimalna izolacija da štetne vode obogaćene kemikalijama za održavanje travice uslijed kiša ne prodru do već postojećeg naseljenog dijela na donjim padinama Srđa ponad Grada. Tako se kemikalije ne bi trebale obnavljati, već samo topiti vodom (ili prirodnim putem kiše) na tom zapravo velikom, izoliranom "rasadniku" za golf, nogomet ili druge sportove. (Ne zaboravimo da su neke kemikalije zabranjene zakonom!). Kao što su poimenice "ljudi pred zakonom jednaki", sličan bi slučaj trebao biti i sa sportovima.

Svakako bi trebalo izgraditi i Planinarski dom, te zaposliti barem jednog šumara koji bi koordinirao pošumljavanje Srđa i Bosanke sa svih strana, a plaćao bi ga Grad ili sami vlasnici terena na Srđu. Uostalom, stariji ljudi se sjećaju da je prije postojao šumar ili lugar za to područje, a trebali bi postojati i za ostale dijelove Dubrovačko-neretvanske županije.

Na tom području između Srđa i Bosanke, pored ostalih objekata kulture, mjesta bi mogao naći i Muzej grada Dubrovnika koji bi mogao izgledati kao replika stare gradske Vijećnice čiji izgled se može vidjeti u zapisima Luja Vojnovića (Dubrovnik, Jedna istorijska šetnja, Beograd, 1907, str. 90), Milana Rešetara (Dubrovačka vijećnica, Dubrovnik, god. II, br. 31, 1924; opširnije u Vjesniku Hrvatskoga arheološkoga društva, Nova serija, sv. XV, Zagreb, 1928, str. 43-48), Slavomira Benića (Beritićev zbornik, Dubrovnik, 1960, str. 91), te dijelom u ediciji Dubrovnik sa starih razglednica ("ISC" d.o.o., Dubrovnik, 1996, str. 53). Zgrada je kobno stradala u požaru 1816., ali postoje zapisi čak i o njezinom unutarnjem rasporedu. Dapače, postojala je i Martecchinijeva "kartonska maketa" Vijećnice ("model" se nalazio u [ponekad neprecizno zvanom] "Gradskom muzeju", kako kaže S. Benić 1960, str. 90; fotografija makete na str. 93), te nacrti i rekonstrukcije koje je danas moguće prebaciti u trodimenzionalni format.

Milan Rešetar kaže (str. 43-44, 46): "
...ona se je u starom Dubrovniku zvala baš tako - "Vijećnica", i tako je zove u sredini XVI. vijeka Marin Držić, kada govori za svoju komediju "Dundo Maroje" da je "prikazana u Vijećnici". ...izgorjela je iznutra g. 1816.; nego su krov i zidovi ostali, pa su porušeni tek g. 1863., baš zato da se sagradi nova Općina" . Prvotna je vjerojatno starija od 1348. kada se spominje, kasnije je obnavljana, "a ona je upravo sagrađena nad starijem arsenalom, koji je i nadalje zauzimao lokale pri zemlji pod Vijećnicom i lokale iza nje prema luci". Dubrovački senat je 1688. "isprva dopustio da budu teatralne predstave u Vijećnici, pa je tu odluku zamijenio drugom da predstave budu u arsenalu". Požar je 1816. "podmetnuo nepošteni vojnički činovnik, koji je htio da uništi knjige s računima iz kojih se je mogla vidjeti njegova krađa". Tako "prizemlje nije pripadalo baš Vijećnici nego arsenalu ("Orsanu"), i to su bila bez sumnje vrata za najstariji dubrov. teatar, koji se je zato baš i zvao "Orsan".

Niko Gjivanović, Kad je otvoreno dubrovačko "Bondino kazalište"?, Dubrovnik, god. I, br. 87, Dubrovnik, 1922, str. 1, započimlje: "Staru historijsku zgradu Velikog Vijeća uništi požar god. 1816. Naši oci (Bog im prostio!), mjesto da je kako treba obnove, oni 60-tih god. [pred]pr[ošlog] v[ijeka] na onom mjestu podigoše novu Općinsku polaču u stilu renesanse, koja u lijevom krilu ima maleno, elegantno kazalište, osnovano od vlastelina Luke Bundića (Bonda), po kome i nosi ime".

Tako bi ("bogati") naseljenici i posjetitelji novog mjesta Podsrđa ("malenog" Golfograda) mogli upoznati (Veliko) vijeće Dubrovačke Republike i ostale sadržaje-uprizorenja nekadašnjeg Grada-Republike donekle upotpunjene multimedijalnim prikazima. Eto, bliži se i 500-godišnjica rođenja Marina Držića (1508.-1567.), pa bi replika Vijećnice mogla biti i sjećanje na njega i njegovo djelo. Za Muzej grada Dubrovnika moguća je i vjerojatno znatno skuplja inačica replike Kneževa dvora kakav je izgledao prije velikog potresa 1667. Naime, izgledao je vrlo slično kako i danas izgleda Duždeva palača (Palazzo Ducale) u Veneciji! Ipak, smatram da je stara Vijećnica znatno manje zahtijevnija izradom i sredstvima koja bi trebali izdvojiti investitori - graditelji i posjednici terena. Bio bi red jer bi imali upravo taj "povijesni" pogled u dvorište.

Pristupi samom Srđu i Bosanci su slabašni. "Put od barjaka" je još u dovoljnjoj mjeri nerazminiran, a pristup mu sa magistrale nazamjetljiv ili nikakav. Strempentine su primjer derutnosti - (ne)prilične propalosti. Put s magistrale na Bosanku treba biti logično dvosmjeran, što znači njegovo proširenje u tom smislu. Mislim da bi pored (obnove) postojeće žičare trebalo napraviti odvojak i pristupne kućice i za drugu žičaru koja bi dolazila s prostora mosta dvojnog naziva ponad Rijeke dubrovačke (Batahovine). Tamo bi moglo biti uređeno omanje (autobusno) stajalište, pa bi strani i domaći (i cruiser) posjetitelji mogli ići odmah na Srđ (i za promjenu potrošiti štogod novaca), te dolaziti u Grad uspinjačom preko Srđa, što bi bilo dodatno cruiser-rasterećenje. (Ne zaboravimo da je u Rijeci dubrovačkoj nekad bilo lječilište, što bi također trebalo obnoviti). Postojale bi također uokolo pozelenjene, krajobrazno neupadljive šetnice i pristupni putevi za rekreaciju i sl. Sve to znači i otvaranje novih radnih mjesta.

Mišljenja sam da bi nekako tako trebalo govoriti i predlagati, a ne nametati (samozvane "interese"!), te samo više takta i prijedloga većeg broja ljudi može doprinjeti boljitku "interesa" grada, nacije i države. Jedino tako bi "sva prava" svih građana "bila pridržana" i "prirodno održiva".

Lukša Beritić u lokalnom tisku 1956. govori o uređivanju ulica u starom Dubrovniku, pa spominje da je 1360. popločana Placa (Stradun), trg Prid Dvorom i Bunićeva poljana, a 1407. donesena je odluka o popločavanju svih gradskih ulica, te tako bilježi govoreći o ceduljicama na kojima su 3 vlastelina trebali popisati sve gradske ulice: "Te ceduljice stavljene su u jednu vrećicu, odakle su se postepeno izvlačile, a tim redom su se ulice popločavale. Od ovog žrijeba bila je isključena Ulica od puča [gustijerni, bunara], koja se je imala prva popločati. Sve ulice sa strane Prijekog imale su se popločati kamenom, a neke ciglom. Ako bi u jednoj ulici, za koju je određeno da se poploči kamenom, bila većina stanovništva za popločenje ciglom, udovoljilo bi se želji stanovništva. Isto tako, ako veći broj stanovnika jedne ulice želi, da se njihova ulica poploča prije nego što bi izvlačenjem došla na red, toj želji bi se također udovoljilo. ...Ovaj zamašan rad popločavanja svih gradskih ulica trajao je preko 30 godina. ...Uzrok zbog čega su ulice, i to naročito one u ravnom dijelu grada, popločavane ciglom a ne kamenom, moglo bi biti jedino u tome da ne postanu sklizave za jahače konje, kojima su se stari Dubrovčani mnogo služili". Eto, to bijaše mala "demokracija" ("vladavina naroda") u Dubrovačkoj Republici (lat. res publica - "javna stvar"). Danas pak također u Republici imate "na snazi" (ili jadu) pozivanje na zakone koji su, blago rečeno, nebulozni, pa prijedlozi građana ne prolaze zato jer su "prošli" zakoni ili "službeni glasnici" opet u "skladu" sa zakonom. E, da su bar prošli i skladni...

Đivo Bašić

Saznajte više o DUB-u danas i važnim projektima DUB-a